*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije zupanjac.net portala
B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE
ODA (!?) KAFIĆIMA
Uobičajilo se da stariji i takozvani ozbiljni ljudi svakodnevno valjaju drvlje i kamenje po ugostiteljskim objektima tipa KAFIĆA. – Te, to su mjesta gdje se dila droga, te, to su mjesta gdje se sastaju kriminalci, besposličari, lupeži i dangube. Bože sačuvaj! Sodoma i Gomora !!! – A, je li to baš tako !? Svi su – mislim kafići – u svako vrijeme krcati „svojom“ publikom. Kažem „svojom“ jer ljudi uglavnom idu u iste kafiće što im omogućuje njihov veliki broj pa možeš po nekim svojim kriterijima izabrati onaj koji ti po ovome ili onome najviše odgovara.
Ja imam sreću da živim u najljepšem (osim Županje) gradu na svijetu. Pošto je to grad turizma pa iz toga razloga ima više kafića po glavi stanovnika od Županje. – Ima ih svake vrste i svakakvih obilježja od onih kvartovskih do onih isturenih na povijesnim i sličnim dijelovima grada, splitskoj Rivi, primjerice.
Tako i ja imam „svoj“ kafić u kojemu vrlo, vrlo često pijem kavu. Kafić se zove „Leonardo“ (pitaj Boga zbog čega baš tako), a nalazi se u veoma pješački frekventnoj ulici i kvartu jer je u neposrednoj blizini sveučilišni kampus pa u svim kafićima te ulice, a ima ih barem desetak ili više, – dakle, većina gostiju su studenti i mi stanovnici kvarta Split III, te posjetitelji obližnjih trgovačkih radnja svake vrste, pa čak i mala „zelena“ tržnica.- U svim tim kafićima svakodnevno i u svako vrijeme najbrojniji su gosti – studenti s obližnjih fakulteta. To da su studenti vidi se – između ostaloga – i po tome što pred sobom imaju čak i otvorene laptope, bilježnice i međusobno razgovaraju o ispitima, profesorima, testovima, zadacima i formulama matematike, informatike, kemije i kojih sve ne predmeta. I znate što još ? Prisluškujući ih za susjednim stolovima, u zadnje dvije-tri godine sve više je stranih studenata koji se po ničemu ne razlikuju od domaćih momaka i djevojaka pa čak se međusobno i druže u tim kafićima.
Slijedeće redovite skupine gostiju, za „svojim“ stolovima sjede kvartovski penzići i to ravnopravno, muški kao i žene umirovljenice. Neke od njih i osobno poznajem i s nekim čuđenjem što ih tu vidim i promatram jer tu ima i „običnih“ gospođa, ali i umirovljenih profesorica. Zapravo, ima njih nekoliko skupina i to u poodmaklim godinama koje se redovito nađu baš tu u kafiću, a ne jedna kod druge u kući/stanu kako su to nekada teta Manda i teta Ika, povremeno dolazile k mojoj majci na prijepodnevnu kavu, ili je ona išla k njima.
Da se razumijemo, govorim o nekom normalno učestalom posjećivanju kafića kao mjesta druženja ili „ubijanja“ dokonih sati i dana starijih osoba, gradskih umirovljenika. Kažem gradskih umirovljenika jer ta dobna skupina u uvjetima gradskog življenja i obitavanja, nemaju, ili imaju jako malo načina i prilika za ostvarivanje socijalnih kontakata na koje su navikli dok su još bili zaposleni. – nema ni tu, dakle, ništa loše ni čudno. U mojoj ulici pa i zgradi u kojoj stanujem ima na desetke starijih ljudi i muških i ženskih, udovaca i udovica koji su po cijele dane sami samcati u svojim stanovima, jer unuci i djeca su u žrvnju modernog ritma življenja, prezauzeti da bi ih svakodnevno posjećivali i „kratili“ im vrijeme od dnevnika do dnevnika, ili od serije turske do serije američke, odnosno u stankama emisija National Gegrapihica.
Da se razumijemo, mislim da postoji još mnoštvo sadržajnijih i pametnijih načina socijalnih kontakata od svakodnevnog (ili prečestog) sjedenja po kafićima što je nekim ljudima postala gotovo pošast i ovisnost.
Neki sociolog ili psiholog bi sigurno ovo bolje i stručnije objasnio od mene, a ja vam ovo „prodajem“ kao iverak mojih razmišljanja i zapažanja.
Važna natuknica: prvotno mi je bila namjera da opišem negdašnje županjske gostionice, ali dok su postojale one prave gostionice bio sam premlad da bi ih bolje i vjernije upoznao i opisao, – tek bih se nekih mogao sjetiti: kod Lujićke, kod Joze Prkića u „Graničara“ i preko puta željezničke postaje, kod gospon Šareca pod Savom. . . .
