B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE
O TEMPORA, O TOČKOVI I TOČKIĆI !?
Živimo vrijeme – suvremenici smo – nevjerojatno brzog napretka i razvoja u svim segmentima ljudskog stvaralaštva (doduše i epohalnog nazatka u obliku COVID-a), ali, ipak, napredak i razvoj svih mogućih čuda i čudesa je tako brz da ga mi najobičniji ljudi, građani, teško možemo pratiti. Primjera tome je svakodnevno putem globalnih širitelja znanja i informacija toliko da katkad ostajemo zbunjeni nad činjenicama koje su nam do jučer bile jasne, činilo nam se za svagda.- Ali, jest vraga, – promjena za promjenom, napredak za napretkom. – Ovaj genijalac Mate Rimac i još rijetki „Rimci“ svakodnevno čine čuda. Mi – mnogi – više to ne možemo ni pratiti. Pa još kada iskažu financijske efekte, zavrti nam se u glavi.
Ali ima i najobičnijih stvari koje čine našu svakodnevicu, koje su gotovo revolucionarne u svojoj uporabnoj vrijednosti običnog čovjeka-građanina, a samo prije kojih nekoliko (par) godina bile su nepoznate. Te nove „novatorije“ o kojima želim nešto reći toliko su ustvari banalne i jednostavne da nam nije jasno kako ih se ljudi nisu prije „sjetili“, odnosno kako ih daleko, daleko ranije u prošlosti nisu rabili. Onaj ili oni koji su ih tada, – prije tek nekoliko godina – ili nekidan konstruirali i osmislili ostali su anonimni i nepoznati, bez milijunskih nagrada, a ja bih im dao Nobelove nagrade. Evo – naprimjer – o čemu se radi.
Gledam nekidan kako se jedan klinjo od kojih pet-šest godina – dok mu roditelji ispijaju kavu pred jednim kafićem – kako se, dakle, taj mališan vozika na biciklu. Na drvenom biciklu !!! Klinjo od šest godina !!! – Nekom anonimnom genijalcu prije par godina palo je napamet napraviti drveni biciklić bez pedala(!) i mali brajo ga „jaše“ ko veliki odgurnjujući se nogama jer mu ne smetaju pedale. – A ja sam čekao da narastem u dječaka od petnaest godina životne dobi da bih vozio (doduše) pravi veliki muški bicikl i to na varijantu „na jednoj nozi“, a da ne govorim koliko je trebalo vremena kada sam naučio voziti bicikl najprije „ispod štange“, pa onda „preko štange“ . . . Bem ti što se nisam kasnije rodio!? Ili, gdje je bio tada ovaj genijalac (veći od Rimca). Kažem veći od Rimca jer je njegov izum namijenjen široj publici (korisnicima) od Rimčeve. – Ej, kako bih ga ja tada pičio po Koloniji od dućana do rampe i nazad.
Ili !? – Osamdesetih godina zimi sam vikendom kaji puta – ali jednom obvezno – dolazio iz Splita kući u Županju. Naravno, – vlakom. Materi Božici i ćaći Šimi donio bih kakve sitnice (kava, koju bocu dobrog, domaćeg dalmatinskog vina i sl.). – A nazad. !? Nazad iz Županje u Split !? E, to je već bio pravi putnički poduhvat: dvije velike putne torbe pune čvaraka, kobasica, krvavica, već prosušenih (prodimljenih) komada rebaraca, pa nekoliko „dumst“ boca kisele paprike, desetak boca paradajza za juhu, nekoliko fišeka tjestenine za juhu, salenjaka i još koješta drugo, pravo domaće, – materine proizvodnje, što danas prodaju na štandovima OPG-eova po rivama i sajmovima Splita, Šibenika, Zagreba i ostalih gradova. – Svaka torba težine cirka/oko(!) trideset kilograma. – Večernji šinobus od Županje do Vinkovaca ne bi bio problem jer je taj županjski šinobus stajao na prvom kolosjeku prvog perona vinkovačkog željezničkog kolodvora pa nije bio odveć teško izvući te dvije torbe iz vlaka. Negdje iza ponoći dolazio je moj vlak iz Beograda za Split s vrlo kratkim zadržavanjem, – ali je dolazio na četvrti kolosjek četvrtog perona kolodvora a ja sam morao dotegliti te dvije torbe od cirka/oko(!) barem šezdesedak kilograma na taj četvrti peron i taj četvrti kolosjek i to kroz onaj kolodvorski pothodnik i još se na brzinu ukrcati u već prenapučeni bilo koji vagon pun putnika iz Srbije i još nas pedesetak iz Vinkovaca i okolice, s isto takvim torbama kao što su bile moje. – Ajme majko, koliko sam puta jedva ušao u vlak i bio sretan ali i slomljen nošnjom mojih torba iz zgrade kolodvora do vlaka, a završio bih – zbog te gužve – u WC-u vagona druge klase. – Danas, međutim, onim našim putnim torbetinama i koferčinama samo su ugrađena po dva ili čak četiri kotačića i malim prstom jedne ruke bez problema vozaš ih po kolodvorima, aerodromima, pa čak i gospođe po zelenoj tržnici blizu zgrade u kojoj stanujem. Nekidan sam vidio i mališe iz osnovnih škola koji imaju ruksake za knjige i školski pribor, također na tim točkićima. – O tempora, o točkići !!!
