B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE
NJEGOVO VELIČANSTVO – OTOMAN
Tamo negdje davno, da sada ne provjeravam točno kada, još dok sam vam pisao „Pisma iz Splita“ dao sam vam i temeljitu analizu tadašnjih tipova obiteljskih kuća koje su gradili uglavnom radnici, seljaci i „poštena inteligencija“. – To su obiteljske kuće tipa „u ključ,“ kao nastavak tradicionalne gradnje i tipova kuća još iz Vojne krajine (Granice) i Paorije, – ovakav tip kuće ali sada malo osuvremeljen (bez anjfora npr), sada, u novije vrijeme, tamo iza Drugoga rata, – po nekim izvorima uveo (projektirao) je u graditeljsku praksu i stvarnost jedan veliki hrvatski arhitekt koji se stjecajem životnih i ne samo sretnih životnih okolnosti doselio u Županju, dakle, – arhitekt Fran Funtak. – Značilo je to da su prema ulici bile spavaće sobe a u dijelu kuće koji je bio okrenut u dvorište bila je jedna najkorištenija prostorija u kući i obitelji; bila je to multifunkcionalna prostorija koja je prvenstveno bila kuhinja, a stvarno je bila i kuhinja i blagovaonica i dnevni boravak. Takvom je bila najčešće korištena zimi jer se u njoj ložio na drva i ugljen, štednjak (čitaj: šporet) koji je, obično jedini u kući i bio izvor grijanja. Osim kuhanja, – bio je i to, dakle, glavni stambeni dio obiteljskog svakodnevnog življenja i okupljanja. – Onda su došle sedamdesete godine i počela je pomalo modernizacija i te prostorije na način da su prevladavale takozvane „viseće kuhinje“ s električnim šporetima, hladnjacima i ostalim novotarijama ali je samo jedan komad namještaja i dalje ostao tu u toj prostoriji a to je bio – Njegovo veličanstvo OTOMAN!!!
Fenomenologija toga komada namještaja vrlo je kompleksna i današnji analitičari, kritičari i ini mističari mogli bi na (s)veleučilištima u Štitaru i Orašju napisati čak i doktorske disertacije, a ja ću vas samo podsjetiti ovako kako slijedi.
Dakle, u pravilu je to bio kuhinjski dio namještaja, ali je često služio i kao sobni, danas bi rekli „pomoćni“ ležaj. – U kuhinji je obično bio smješten uzazid, a na zidu je bila obješena kakva draperija (končanim vezom ili kako drugačije) oslikano platno najčešće s nekim motivom švicarskih ili kojih drugih Alpa s prigodnim motivima raslinja. Neke domaćice (kao moja mater naprimjer) same bi koncima u boji po nekom platnu, na podrukovanoj (!) podlozi znale ručno izvesti kakav motiv domaćeg krajolika, često s kakvom poučnom porukom, životnim geslom, ili bilo kojim drugim životnim načelom osim onoga „smrt fašizmu – sloboda narodu!“ – Otoman (evu mu i veliko početno slovo), u stvari, bio je tapecirani ležaj za jednu osobu presvučen nekim cvjetnim ili sličnim motivom na mebl štofu koji je bio majstorski tapetarski zategnut. Bio je na četiri dobro stolarski ugrađenim i nosivim nožicama. Visok oko 40 centimetara tek nešto manje od visine kuhinjskih stolica – huklica (!) – tako da se na njemu moglo ugodno i sjediti. Jedan kraj otomana bio je malo ukoso fiksno povišen za uzglavlje da bi bio udoban kada ga se koristi kao ležaj. U seljačkim kućanstvima i obiteljima nešto slično Otomanu bila je takozvana sećija.
E, sada – zašto ležaj ako je u kuhinji !? – Eto tu je tajna multifunkcionalnosti i uzvišenog dostojanstva Otomana kao namještajnog elementa u kući. – Recimo poslije podne, nakon obavljenog objeda za kuhinjskim stolom ukućani bi se zaputili za svojim poslovima i zanimanjima; domaćica-kućanica bi oprala posuđe od ručka i otišla za kakvim drugim poslom po kući ili dvorištu a kuće-gazda bi nakon što je došao s posla u Šećerani i uredno ukusno ručao recimo grah s kuhanim svinjskim nogicama i rebarcima, a pošto su djeca već otišla u poslijepodnevnu smjenu škole, – e, tada bi, kuće-gazda u šporet ubacio dobar komad ugljena lignita kupljenog preko sindikata, i s hoklice bi se prebacio na Otoman i uz slušanje Dnevnih novosti Radio-Zagreba, prilegao bi bez skidanja osnovne dnevne odjeće, tek toliko da se malo odmori pa bi omamljen dobrim ručkom, slušanjem vijesti iz zemlje i svijeta i eventualno čitanjem kakvih novina bilo kojega dana izlaženja, – on, kuće-gazda bi „ubio oko“ do kojih pola sata, ili sat vremena, ako ništa drugo da se malo odmori i priskrbi radnog elana za kakve dvorišno-baščinske poslove, ili pak, što je u Koloniji bio čest slučaj, odlazak malo na kuglanu, pa malo za šank u Restoranu ili kakvu „plenarnu“ sjednicu upravnog odbora NK Radničkog !!! – Uh, kako bi dobro bilo malo zakunjati na Otomanu ako to ne bi učinio otac (doduše vrlo, vrlo rijetko) ili stariji brat!!!
Kada bi u kuću dolazio tkogod od rodbine u posjet obitelji, Otoman je dobro dolazio da se svi gosti mogu smjestiti jer su u pravilu u kuhinji bile „samo“ četiri hoklice. (Uzgred rečeno idem vidjeti na internetu što piše o nazivu i pojmu stolice tipa hoklica. – Evo ga, što kaže gospon Internet: „stolica od masivnog bukovog drveta u tzv. country stilu, bez naslona …) – Hoklice bi obično bile u bojama i nijansama usklađenim odnosno istim kao kredenac u kuhinji.
Načelno i zaključno govoreći Otoman je preteča i „povijesno“ ishodište nadolazećih, a danas prevladavajućih trosjeda, dvosjeda, fotelja i razno-raznih komoda kao obvezatnih sastavnih dijelova kućnog namještaja iliti posoblja ali u dnevnom boravku a ne u kuhinji ili blagovaonici. – Ovih ću dana malo prošetati po salonima namještaja da vidim postoji li još koji ili kakav primjerak Otomana.
Što na gospon Internetu piše o Otomanu neću ni gledati ni čitati jer bi draž pisanja o Njegovom veličanstvu pokvarila mi uspomene na djetinjstvo i mladost u Iliševićevoj ulici na kbr.127.
Zdravi mi i veseli bili.
