B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE:
MA, KAKVI SU TI KNJIŽEVNICI (PISCI) KAO LJUDI !?!
Jesam li ja u prâvu ili krivu poštovani moji čitatelji, prosudit ćete vi, pogotovo oni koji su ljubitelji književnosti, dakle neki od vas, ili daj Bože da ovu moju kozeriju pročita neki naročito obrazovan, da ne kažem školovan čovjek za ukupnost književnosti jednoga naroda, dakle, neki komparatist, enciklopedist, antologičar, biograf, književni kritičar ili tko drugi iste ili slične životne i profesionalne zanimacije kao što je to vrhovnik među njima – komparatistima – naš, po rođenju Županjac, uvaženi profesor, akademik Krešimir NEMEC, ili pak, da ovo pročita moj podstrekač na pisanje, također komparatist i akademik Pavao PAVLIČIĆ, Vukovarac i Slavonac. – Istinu govoreći čak se bojim da kojim slučajem netko od njih dvojice doista i pročita ovaj tekst jer, objektivno, to, ovaj tekst, je totalno amaterski pokušaj pisanja, izjašnjavanja, razmišljanja, uspoređivanja, prosuđivanja i suđenja o nekom piscu i/ili književnom djelu što nije za početnike i provincijske amatere kao što sam ja, B. Maričić.
Hoću, dakle, reći da ja kao nekakav ljubitelj i „pratitelj“ aktualnosti u hrvatskom književnom stvaralaštvu, čak i razmišljam na način da pokušavam „konstatirati“ stanje te književnosti u pojedinim razdobljima, i kakvoći radova istaknutih pojedinaca – književnika – u tim razdobljima te njihovim, i književničkim opusima, ali, i njihovim osobnim ljudskim međuodnosima, i njihovim običnim ljudskim osobinama i osobnim postupcima u njihovim životima, uzimajući – doduše – uvijek u obzir općeživotne aktualnosti i najšire društvene kontekste u vrijeme tih njihovih životnih i knjiških postupaka.
Kao ogradu i alibi mojim stavovima i zaključcima uzmite u obzir da sam ja, ipak, sedamdesetinešto godišnjak koji je najprije bio obični županjski gimnazijalac, ne odveć marljiv čitatelj lektire, pa sam onda kao student pravnih znanost kao autsajder samo „promatrao“ aktualnu hrvatsku književnost, – dakle, za moje mladosti bili su (još) živi i prepoznati, uvažavani, nagrađivani uglavnom naši najveći književnici i pisci, čak do nobelovca Ive ANDRIĆA ! – U to vrijeme – krajem sedamdesetih – bio je tu njegovo Partijski drug, Krleža, pa Marinković, pa Šnajder, pa čika-Tadijanović, pa Cesarić, pa Mato Lovrak (kojega ću još jednom kasnije spomenuti), pa Vesna Parun, pa Šoljan, pa … – i, da mi prostite još netko od „krupnijih“ imena, (tada) živućih velikana te naše hrvatske književnosti. – A, onda dođu osamdesete, i, kao, meni se čini, dakle, samo mi se čini, nastaje neka utiha književnika-pisaca velikana, a na sva zvona stupaju književni teoretičari, komparatisti: njegovo veličanstvo, moj omiljeni i veliki Igor Mandić, pa Stanko Lasić, pa pjesnik i književni teoretičar Ante Stamać, pa onaj jado Matvejević, i konačno, među ostalima, strastveni i teško dosegnuti poznavatelj i izučavatelj osobe i djela Miroslava Krleže, a onda – k tome – ne možda, nego zaista najbolji i najveći Andrićolog ovih govornih i sličnih jezičnih prostora od Triglava, Đerdapa do Ohrida – akademik Krešimir NEMEC, kazah, rođen u Županji. – Od tih osamdesetih naovamo, na hrvatsku književnu scenu stupaju Tribusonovi, pisac i komparatist Pavao PAVLIČIĆ (preko sto komada knjiga!), povjesničarski i hoće-neće državotvorni Aralica, pa „naša“ Julijana Matanović, pa fenomen(alni) Miro Gavran, pa „njihova“ Ugrešićka, pa onaj jado sa šeširom Tomić, i uljez Jergović, i mnogi drugi kao respektabilni Tonči Petrasov Marović, i tako dalje, i tako dalje, rekao bi moj susjed gospodin Grgić s četranaestoga kata u stanu iznad mojega.
E, sad, – vratimo se na početak i naslov ove kozerije. – Elem, još jednom, – jesam li ja dostojan dozvoliti sebi razmišljati na način, „metnimo tute,“ staviti na jednu stranu osobnog i knjiškog Krležu, a na drugu stranu osobno kontroverznog i spisateljski epohalnog Ivu Andrića. – Pa, mislim si nešto, – zašto ne, – nije to zabranjeno! Ma, što ima veze što nisam komparatist i/ili povjesničar hrvatske književnosti da bih smio (!) i mogao javno iznositi svoja mišljenja i dojmove (ponavljam: dojmove!) takve vrste. Ja se ne sramim ni svoga znanja, ni svoga ne znanja književnosti, književnika i pisaca svih vrsta i fahova ove čarobne umjetnosti koja nacionalnu kulturu čini bogatom ili ne. Neće mi to zamjeriti ni moj omiljeni pjesnik, (pa tek onda) i prijatelj Enes Kišević. – Dakle, krenimo.
Drug Krleža je drug od glave do pete pa je na Mirogoju ispraćen na lafetu uz počasne plotune pokriven drugarskom zastavom iako je u životu (ratovanju) „stigao“ tek do unteroficira Austro-Ugarske vojske. Cijelog života je ljevičarski kukao i provocirao uvijek do same granice ekscesa, pa je onda kukavički odustao od plovidbe čamcem s Nazorom preko Kupe ili tamo neke druge riječice; za Drugoga rata ostao je u Zagrebu u kilavom milosrđu Endehazije kao redoviti posjetitelj HNK sa suprugom Belom koja je kao glumica i gospođa udata za Krležu, naravno s njim, Krležom, sretna, vesela i zaljubljena u njega, Krležu, – dočekala partizane i početak „elektrifikacije“ i „industrijalizacije“ kako reče Roko Papak (Ivan Brkić) u Vrdoljakovoj „Dugoj mračnoj noći.“ I, onda, doista stvaralačka (ipak) hladovina i povremena druženjima s najvećim drugom, maršalom, vođom, predsjednikom predsjedničkog predsjedništva EsEferJota, kako je govorio Krležin drug i drugar, Stipe Šuvar, sociolog i političar koji je dekretom ukinuo gimnazije kao „prevaziđeni oblik sistema klasnog obrazovanja budućih intelektualaca,“ i autor tzv. „Bijele knjige.“ Drug Krleža i supruga mu gospođa Bela „stolovali“ su usred elitnog dijela Zagreba na Gvozdu na broju 23 u tuđoj kući koju su im „podarili“ drugovi, a u kojoj je „po vlastitoj narudžbi“ dozivao goste, pio najbolje konjake, s posebno podarenim vozačem osobnog automobila, ali, uz, najčešće, s bošnjačkim posilnikom gotovo ađutantom („Turčinom“ kako ga je znao u šali osobno oslovljavati) Enesom Čengićem s kojim je – kada ne bi imao bolju ideju – najčešće odlazio u zagrebačku zračnu luku i gledao avione i putnike koji se muvaju čekaonicom i ugostiteljskim dijelom aerodroma „Pleso.“ Ljetovanja je provodio s najboljim prijateljem i zaštitnikom JBT-om na Brionima (ne Brijunima!?) uz povremena „hlađenja“ na Brdu kod Kranja gdje je također naručivao goste uz stalno druženje sa slovenskim masonom Josipom Vidmarom. – No, šalu, cinizam i nedoličnosti prema jednom velikanu hrvatske književnosti, piscu i utemeljitelju suvremene hrvatske enciklopedistike, – dakle, bardu hrvatske književnosti Miroslavu Krleži, kao piscu i književniku – šešir dolje na barem deset koraka prije mimoilaženja s njim. – U stvari, najviše što mu ja zamjeram i kao osobi, i kao velikom piscu jest njegova nekorektna izjava o meni najdražem piscu Mati Lovraku čiji je roman „Družba Pere Kvržice“ na mene, doduše još u djetinjstvu, ostavio najdublji dojam i „fantaziju“ nakon ikad u životu nekog pročitanog književnog djela, osim „Travničke kronike“ Ive Andrića koju sam do sada pet puta čitao, – i još ću koji puta akobogda!“
A, sada, – Ivo ANDRIĆ. NOBELOVA NAGRADA ZA KNJIŽEVNOST !!! – Nobelovac, dakle, koji na uručenju te Nobelove nagrade izjavi otprilike ovako:“Znate poštovane gospođe i gospodo, u zemlji iz koje ja dolazim postoji još jedan pisac, književnik koji zaslužuje ovako visoku nagradu – Miroslav Krleža!!!!“ – Pa ti sad, moj Maričiću pričaj priče o crvenom vrapcu … Unatoč i usprkos svemu hoću. Hoću, hoću naglas reći, uzviknut ću – Ivo Andrić jeste, i bit će za vijeke vjekova najveći, najbolji, pisac, književnik, čovjek goleme vrijednosti umjetničke pisane riječi, najveće na „ovim prostorima“… Svojatan od svih i svakoga iz ove „regije“ nekoliko naroda, narodnosti i nacionalnih manjina, unatoč njegovog odricanja od sviju i svakoga. – Pa da vidimo ispočetka.
O njemu kao čo`eku (!) davno sam pročitao što su mislili i izmišljali njegovi prijatelji i poklonici, kao i oni što su mu bili neprijatelji i mrzitelji. Ta znatiželja: kakav je kao čovjek neki velikan, neki puno pametni umjetnik, davno me, rekoh, zainteresirala njihova slika i prilika kao običnih i „neobičnih“ ljudi pa sam o ovoj dvojici najvećih pročitao mali milijun mišljenja, ogleda, njihovih biografija i koječega sličnog, skoro pa i koreografija.
Ivo Andrić bolešljivi jado, siromašak iz Sarajeva, nakon zatvorskih dana u Mariboru osvanuo je u Zagrebu. U Zagrebu u gradu kojega je idilično razmišljajući u tim svojim životnim jadima u Sarajevu i Mariboru zamišljao kao spas, – kad, tamo, kada je došao u (misleći njegov) Zagreb i već se upoznao s Krležom i izdao zbirku „Ex ponto,“ – došlo je zapravo do razočaranja i Zagrebom i Zagrepčanima. – Ajme majko, sirotinjo i Bogu si teška, – mislio je i tražio izlaz. Bolestan, „tuberkulozan,“ gladan i žedan noćivao koje-gdje, hranio se kojekako, – i, u jednom pismu već afirmirani pisac i književnik Ivo Vojnović iz Dubrovnika piše mu kako bi mu najbolje bilo zaposlit se negdje u državnoj službi jer da je on, Vojnović, svoja najbolja djela napisao baš u službi, na radnom mjestu reklo bi se danas. – I, – tako i bijaše. Veleuvaženi i visokokotirajući i snalažljivi prijatelj, životni dušobrižnik, takoreći skrbnik, Andrićev,- Tugomir Alaupović, koristeći svoje veze i vezice uvali Andrića preko Beograda u diplomaciju, najprije u Vatikanu, pa Bukureštu pa, ni manje ni više nego u Berlinu gdje kao Njegova Ekselencija, veleposlanik Kraljevine Jugoslavije predade akreditive o međusobnom priznavanju i „uvažavanju,“ opet, ni manje, ni više nego osobno – Adolfu Hitleru, Führeru Trećega Reicha, – i tako dalje, i tako dalje, kažem ja a ne moj susjed s četrnaestoga kata u stanu iznad mojega. – U svakom slučaju Andrić se prošvercao kroz Drugi svjetski rat i završio u pravoj i životno stvarnoj milosti Nove vlasti sa svim pogodnostima, napisavši svoja dva najveća i najbolja djela „Travničku kroniku“ i „Na Drini ćupriju“, i malo po malo postade – NOBELOVAC ZA KNJIŽEVNOST !!! – Što se tiče onoga pitanja čiji je pisac, mislim da ni sam nije bio načisto pa se kroz život vrtio u krug nastojeći uhvatiti onaj donji, stražnji dio onoga diplomatskog fraka iz Berlina. – Ne znam zbog čega, ali imam dojam kako je osobno / privatno bio tih, ozbiljan, smrknut, nobelovački „dostojanstven“ i kada je išao i u WC, iako znam i nekoliko „masnih,“ navodno njegovih izjava i viceva koji mu se pripisuju.
U svakom slučaju tako esencijalno čistom rečenicom opisa ljudi, događaja, ljudskih sredina, ljudskih pripadnosti, s filigranskom preciznošću konteksta radnje i likova, majstorskom posloženošću kronologije radnje romana ili bilo kojega drugog oblika književnog djela, a istovremeno dozlaboga iskompliciranom osobnošću, taj majstor pisane riječi uvijek će vam bogatstvom vratiti vašu pozornost ma koji puta čitali ma koje njegovo veličanstveno književno djelo. – Vratit će vam. Vratiti, ja vam jamčim vlastitim iskustvom višekratnim zaronjavanjem u dubine svijeta, ljudi, događaja i radnji njegovih djela – „Travničke kronike“ – napose!!!
Stvaranje atmosfere radnje do, gotovo, osjećaja gole, same nazočnosti čitatelja u autentičnosti okoliša ljudi i stvari te radnje; skoro dodirljivim, ali ipak dojmovima, o osobama radnje; tajanstveno čuvstvenim osjećajem čitatelja da, skoro, sudjeluje u susretu s junacima radnje romana … To ima, i možete naći samo kod Ive Andrića u „Travničkoj kronici“ i nigdje više tako autentično, skoro stvarno i objektivno postojeći, čitajući to ili neko drugo književno djelo.
Ma, mogao bih ja još toga oduševljenja i stvarnih dojmova nanizati koliko hoćete, ali mislim da je dosta, ako je i od mene. – Još mi samo dozvolite da sumarno zaključim kako su ti veliki ljudi – uostalom kao i mi „obični“ ljudi – (često) dosta zajebane osobe i karakteri što se vidi ili ne vidi iz njihovih „proizvoda,“ a njihovi ljudski međuodnosi (katkada) zakomplicirani kao međukomšijski odnosi mojih lijevih i desnih susjeda, davno, nekada davno u Iliševićevoj, danas Vinkovačkoj ulici na kbr.127
Basta ! Gotovo ! – Zdravi i veseli bili.
