KRAVATA KAO HRVATSKO NACIONALNO OBILJEŽJE
Znam da sam vam moguće i smiješan ali ponovno kó Maksim po diviziji ja ću „derat istu kozu“ koju sam do sada nekoliko puta derao u ovim mojim tekstovima, i unatoč činjenici da to neće promijeniti stvari, – ipak ću još jednom – vjerovali ili ne – izraziti zgražanje nad ponašanjem (odijevanjem) ljudi na državnoj, javnoj, nacionalnoj televiziji. – U centralnom dnevnom, večernjem Dnevniku te televizije dana 15. rujna o.g. moj Splićo, tobože ugledni, i službeni urednik i suradnik u tome Dnevniku razgovara s predsjednikom Sabora Republike Hrvatske, predsjednikom nacionalnog parlamenta, predsjednikom najvišeg zakonodavnog i narodnog zastupničkog, predstavničkog organa, tijela ili kako god hoćete, – dakle kada taj obični građanin ali javni radnik/službenik na javnoj televiziji, koji u naše ime s tim našim najvišim državničkim dužnosnikom razgovara NEPRIMJERENO ODJEVEN pa će slikopisom u povijest i državnu arhivu otići i ostati slika toga jâde, novinarčića koji je do jučer izvještavao sa splitskoga pazara o cijenama grincajga i „verdure.“ – Predsjednik Sabora Republike Hrvatske primjereno odjeven (s kravatom) a on, Branko Nađvinski, doduše uredno obrijan i ošišan, ali BEZ KRAVATE (!!!) u raždrljeno raskopčanoj košulji, s njim vodi intervju na, kažem i ponavljam, prvom programu nacionalne televizije u centralnoj televizijskoj informativnoj emisiji toga dana. – Po mome – NEOPROSTIVO !!!
Vraćam se na početak ovoga teksta i ponavljam kako sam vam vjerojatno dosadio s nekim sličnim primjerima nipodaštavanja ove zemlje, ove države, ovoga naroda, i to od nas samih, – koji se pustom globalizacijom pretvaramo u bezličnu državnu tvorevinu bez ikakvih nacionalnih obilježja i sveukupne baštinske tradicije, rijetko bogate i za veće zemlje i države i narode … Jer, jer naša, hrvatska ukupna povijesna baština, a napose kulturna, svojim bogatstvom nadmašuje tu našu sićušnost ali nas i ubraja u svjetski prepoznat uljuđeni svijet kugle zemaljske; jer … jer, danas kada gubimo i posljednja uporišta nacionalnog i državnog suvereniteta, ostaju nam još bezbrojni nacionalni atributi već prepoznati i priznati i usvojeni od te uljuđene nove civilizacije 21. stoljeća. Kako se to radi – to inzistiranje i izražavanje nacionalne tradicije – vidjeli smo ovih dana u Londonu i širom svijeta u poštivanju baš takvih nacinalnih obilježja koja se bespogovorno poštuju i od velikih i od malih ljudskih glava, – masovnog stanovništva jednog heterogenog – ali u takvim stvarima – jedinstvenog carstva Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije.
Ne, neću dalje razglabati, argumentirati i dokazivati da sami sebe moramo poštivati i cijeniti jer … jer drugi i treći u ovome nemilosrdnom Svijetu zgazit će nas do ništavilosti i nepostojanja što bi neki od njih jedva dočekali …
Dosta. Točka.
Zdravi i veseli bili.