Počevši pisati ovo prigodno slovo, istovremeno se propitkujem i plašim, činim li dobro, – možda će mi, naime, Mijina obitelj zamjeriti što se eto baš ja, nepozvan, ili možda neželjen, baš ja, pismeno, tekstom javno želim oprostiti od njihovog voljenog i poštovanog, dragog supruga i oca; – a ja tek poznanik i to izdaleka, makar iskreno i s posebnim osjećajem poštovanja i uvažavanja usuđujem se, evo javno iskazati svoje poštovanje, privrženost i empatiju prema Miji. – I, evo, prolazi me neka strepnja da možda nisam dobrošao u njihovu bol, tugu i osjećaj gubitka tako voljene osobe kao što je suprug i otac, – a ja bih silno želio, makar sa samo nekoliko riječi, – oprostit se od meni posebno drâgog čovjeka Vašega Mije JUZBAŠIĆA, generacije `49.; generacije moga pokojnog brata koji je s Mijom dijelio najljepše godine gimnazijskih dana i poslije u radnim i sličnim okolnostima volidbe naše Županje.
Gotovo da dosljedno onoj pjesmi „ima neka tajna veza“ uzajamnog poštovanja, privrženosti i istomišljeništva što postoji iako s nekom osobom nisi doslovce prijatelj, – da ta je neka tajna veza postojala u mojim ljudskim odnosima s Mijom Juzbašićem. – Kad nekoga sretneš, i pozdraviš, – kao da osjetiš taj neki osjećaj međusobnog poštovanja i uvažavanja; eto, tako, baš tako sam ja kroz tolike godine poznanstva s Mijom „razmjenjivao“ osjećaje međusobnog uvažavanja i poštivanja. Da. Sjećam se Mije i kao vrsnog nogometaša „Graničara“ koji je bio vrsni vezni igrač sredine terena, „gradio“ igru momčadi da bi Bate i Đuka Bačić zabijali golove a Mija bi – kakav je u životu i izvan nogometa bio – tek samozatajno „guštao“ u dobrom nogometu i športskom uspjehu i rezultatu.
Imao sam čast upoznati Mijinu suprugu Suzanu na promociji moje knjige o Šećerani – Koloniji i u njoj prepoznati veličinu ljudskosti i privrženosti svojoj obitelji, mješovitom pjevačkom zboru KUU „Kristala“ pa tako i našoj Županji iako rodom iz dalekog Livna.
Poštovanoj obitelji Mije JUZBAŠIĆA – iskrena ljudska i prijateljska sućut.
