B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE:
„HRVATSKO PROLJEĆE ´71.“ u Županji
Ove se godine koja je evo već na samom isteku, a posebice ove jeseni, diljem Hrvatske a naročito u Zagrebu, uglavnom u organizaciji Matice hrvatske, prigodnim programima i manifestacijama obilježava se pedeseta obljetnica HRVATSKOG PROLJEĆA. – Okrugli stolovi, izložbe i drugi načini sjećanja na 1971. godinu u kojoj je nacionalnim nadahnućem s posebnim ushitom ali i nezadovoljstvom položajem Hrvatske u SFRJ, gotovo svekoliko pučanstvo predvođeno hrvatskim sveučilištarcima i Maticom, visoko podiglo hrvatska nacionalna obilježja i svenarodni glas u prosvjedima protiv takvog stanja. – Bili su to događaji koji su danas već povijest i koje bi trebalo mladom naraštaju objasniti kao ishodište nacionalnog patriotizma koji će kasnije, (1990-tih) ljudskim žrtvama i golemim materijalnim razaranjima izroditi pobjedu u Domovinskom ratu i u konačnici zbiljski ostvariti današnju slobodnu, neovisnu i samostalnu, suverenu, međunarodno priznatu i uglednu Republiku Htvatsku.
I u Splitu je ovih dana obilježena obljetnica – između ostaloga – i izdavanjem Zbornika „Hrvatsko proljeće u sjećanju splitskih proljećara“ u kojemu sam kao tada aktivni sudionik studentskog štrajka objavio rad „Memento jednog splitskog proljećara“ a gdje sam opisao te dane davne 1971. U tome tekstu napisao sam kako je moje „proljeće“ počelo još u Županji, i kako moja Županja ima svoj „proljećarski“ događaj, – pa evo o čemu se radi.
Usred ljeta (ciljano i taktički) kada su svi studenti kod svojih kuća po cijeloj Hrvatskoj a ne na svojim fakultetima, Centralni komitet tadašnje partije komunista Hrvatske, – izbacio je iz svojih redova profesore Šimu Đodana i Marka Veselicu uz obrazloženje da su nacionalisti i državni neprijatelji.
Nâs nekolicina županjskih studenata uz blagoslov i potporu Matice hrvatske, organizirali smo PROSVJEDNI SKUP protiv toga čina izbacivanja navedenih profesora uz izričitu potporu profesorima Đodanu i Veselici.
E, sada molim biti ispričan zbog eventualnih pogrešaka i/ili netočnosti navođenja činjenica o tome događaju. – Dakle, sjećam se sigurno da smo Dubravko Tkalac i brat mu (ne sjećam se imena), Ico Bukovac i još nekoliko kolega studenata organizirali taj skup u tadašnjem „Omladinskom domu“ na Savi. Sjećam se da sam još s nekim od kolega organizatora biciklom odnio u Bošnjake plakat / poziv za taj skup. I doista, toga dana krajem srpnja 1971. na tom prosvjednom skupu studenata s područja ondašnje cijele županjske općine, okupilo se – po mojim sjećanjima – barem četrdesetak studenata i studentica. – Od županjskih političkih odličnika ne sjećam se tko je bio, ali siguran sam da je skupu nazočio Rade Pavlović, tada generalni ddirektor PPKŽ, član CKSKH, i mislim čak član izvršnog vijeća SRH, dakle tadašnje republičke vlade.
Atmosfera je bila „nabrijana“, žestoka, glasna i jasna u prosvjedu za takav čin Partije.. Svi govornici, a bilo ih je na desetine pored prosvjeda, već uobličenom i uobičajenom retorikom proljećarskih autoriteta, govorili su o položaju Hrvatske u SFRJ i traženju nacionalnih, ljudskih i socijalnih pitanja hrvatskog naroda, sve do radikalnih promjena u državnom ustroju Hrvatske kao izraza slobodne i suverene povijesne želje hrvatskog naroda.
Nakon barem dvosatnog debatiranja, govorništva i žestoko glasnih potpora govornicima, – skup je priveden kraju zaključkom da se profesorima Đodanu i Veselici pošalje brzojav potpore kojega bi trebali istog časa, odmah poslije skupa sastaviti i u poštu predati moja malenkost, Ico Bukovac i još netko, ne sjećam se tko. Otišli smo u hotel „Jeleen“ i sastavili primjeren tekst u skladu s raspravom i zaključkom. – Sjećam se da smo se Ico Bukovac i ja skoro posvadili je li ispravno hrvatski napisati riječ „događaj“ ili „dogođaj“. – Otposlali smo brzojav s ushićenjem kako smo napravili nešto veliko! – Ni sami nismo bili svjesni koliko će biti te ´71. vruća politička jesen i na našim fakultetima i u Hrvatskoj.
P.S. Volio bih da se bar netko od tadašnjih sudionika toga skupa pridruži kakvim-takvim komentarom i/ili sjećanjem na taj skup
