Hajde moj „marco75,“ Ti kažeš, (veliko „T“), da si pametan i da sve znaš, pa hajde Ti nama reci jesi li ikada u životu vidio pravu pârnu željezničku lokomotivu a da na njoj nije pisalo ono „Jugoslovenske/Jugoslavonske („JŽ“) ili recimo, kao danas ono „HŽ.“ – Kažeš da nisi i da to nije moguće. – A, vidiš, ja jesam i vidio i zapamtio baš takvu jednu željezničku lokomotivu na kojoj nije bilo nikakvog natpisa, pogotovo ne to „JŽ“ ili „HŽ“; bila je, djelomično, zelene boje i nije bila baš ona velika koje si mogao vidjeti samo u Vinkovcima na željezničkom kolodvoru kako piče sto na sat bez stajanja nego su samo u prolaznoj jurnjavi npr. na relaciji Atena – Ostende. – A, zapravo, možda si i ti vidio ali nisi to zamijetio. Kažem možda jer si se tako dobro „zakamuflirao“ u toj svojoj bezimenosti, bezličnosti, a ovo „75“ ili ti je kućni broj, ili godina rođenja, ili godina služenja vojnog roka u JNA istetovirana na lijevoj podlaktici s unutarnje strane ruke. – No, dragi moj „marco75“, éto te tamo, a ja idem na pravu, pravcatu ŽELJEZNIČKU LOKOMOTIVU u vlasništvu Tvornice šećera i vrenja „Boris Kidrič“, (što li mu je bilo ovo „vrenje“ još i danas ne znam, odnosno neću da znam.)
E: – tu lokomotivu djelomično zelenu (s bočnih strana), a inače crnu kao što su bile crne sve parne lokomotive, – ja sam, dakle, vidio tisuću puta u vrijeme svoga djetinjstva pa i vremenski dosta kasnije. – Strojovođa joj je siguran sam (tada vjerojatno „drug“), a danas kažimo gospodin Šimunović. – Koji Šimunović? – Pa, Zrentin otac! A, tko je Zrento? Ma hajte molim vas … pa znate Zrentu, Zvonka/Zvonimira Šimunovića, tamo iz Županje, iz Velikog kraja, skoro pod Savom, u komšiluku Maganovih i Karčine kuće! – Da, da, – Zrento i Kôlo, Ivan Prgić, uvijek su bili zajedno. Nogometaši „odmetnuti“ od Graničara i skoro inventar Kolonije i igrači NK Radničkog. Ma, zašto su njih dvojica bili Graničarovi „odmetnici“ nikada nisam znao, a, evo pretpostavljam da su po naravi i ponašanju bili malo „svoji“ i „nestašni“ pa nisu trpili Graničarsku strogost u nogometnom igračkom, i vannogometnom ponašanju, a ovdje na Šećerani, i kao nogometaši i kao ljudi, mladići, bili su gotovo omiljeni, barem kod nas mlađih Šećeranaca.
Ali, vratimo se mi lokomotivi i strojovođi Šimunoviću, čovjeku koji je bio jako ozbiljan i odgovoran u ponašanju kakav može i mora biti strojovođa željezničke lokomotive. Da, ali on nije bio „glavni lik“ te lokomotive i šećeranske željeznice, nego je taj „junak“ ove priče bio Vinko, Vínka* Čaldarević, moj susjed iz reda kuća sa sjeverne strane, u kojoj je u stanu u prizemlju, živio sa suprugom teta Ankom i kćeri Katicom. – E, – taj Vínka je bio maher skretničar, sprovoditelj željezničkih kompozicija punih ili praznih vagona sa šećernom repom, „nadležan“ za, i lokomotivu, i strojovođu Šimunovića, i vagone, – dakle, za cijelu tu željezničku kompoziciju (da „kompoziciju“!?) koja je prometovala po tvorničkom krugu šećerane, i od izlaza tamo kroz južni ulaz u šećeranu samo za željeznicu, u tvornički prostor, – pa sve do onoga prijelaza preko Kolodvorske ulice i još tamo malo dalje i do prijelaza preko Iliševićeve ulice, gdje je bio kolosjek u „nadležnosti“ onoga „JeŽe“-a. Kada bi Vínka onako vješto, rutinerski „osigurao“ to „čvorište“ Kolodvorske ulice i željezničke pruge koja je vodila u šećeranu, – Vínka bi „otkopčao“ vagone kompozicije od naše zelene lokomotive, i onako malešan rastom s crvenom zastavicom „skočio“ bi na lokomotivu, i sa strojovođom Šimunovićem vratio bi se nazad u tvornicu. – Tada su, naime, svi, baš svi željeznički vagoni imali na jednoj strani onu malu kućicu s prozorčićima i kočnicom kod prometovanja po brdskim područjima, i onda bi Vínka – ne znam kako onako malen rastom – skočio na zadnji vagon i onom crvenom zastavicom dao bi znak strojovođi Šimunoviću da pokrene cijelu kompoziciju vlaka, a na onom prijelazu preko Kolodvorske, hitro bi skočio dolje radi „usklađivanja“ željezničkog i automobilskog prometa Kolodvorskom koji je u to vrijeme – možete misliti(!) – koliko bio intenzivan!!! – Ma, kako je on to majstorski radio, gledajući ga dječjim očima, postrance, djelovao je kao kakav inženjer ili naročiti majstor toga posla i željezničarskog zanimanja. – Inače, Vínka je na posao, iako je to bilo tek dvjestotinjak metara od stana, dolazio biciklom. Pravim velikim „muškim“ biciklom marke „Partizan.“ Izašao bi iz dvorišta gurajući taj bicikl koji je bio veći (viši) od njega pa bi lijevom nogom na lijevu pedalu, i onda nekim akrobatskim zajahivanjem, nastavio bi vožnju. – U privatnom životu bio je dosta šutljiv i povučen ali kada malo više popije … zmaj(!), vrag(!), harambaša(!), nasilnik i siledžija, brutalan i nasilan prema supruzi teti Anki. Sjećam se u nekoliko navrata kasnih noćnih sati kada bi teta Anka, jadna, onako u spavačici bila istjerana na onu našu šetnicu kroz Koloniju. Čak su i susjedi muškarci morali „intervenirati“ kako bi se Vínka smirio ili otišao, i pustio tetu Anku na miru. – Vínka i teta Anka imali su vrlo skromnu i urednu pa i naočitu kćerku Katicu koja je bila dosta ozbiljna i ugodna mlada osoba koja je, zapravo, bila također žrtva Vínkine naravi. U takvim okolnostima, u neko vrijeme, mislim da su se Vínka i Anka bračno čak i rastali, razveli kako li se to onda i /ili danas kaže. – Katica je, mislim, išla u gimnaziju, a poslije toga (opet), mislim da je otišla na nekakav râd u Njemačku i udala se za jednog zgodnog mladića Adama koji nije bio pravi Županjac ali je rano došao u Županju, i družio se s mojim susjedom iz Iliševićeve Josipom Turkom pa sam ga dosta često viđao. Da, – sjećam se, Adam je kasnije ili već tada nosio bradu. Bio je druželjubiv i veseo mladić. – Teta Anka je bila podvornica u OŠ Borisa Kidriča tamo odmah uz gimnaziju. Novoizgrađena montažna građevina – uredno održavana i lijepo uklopljena u naselje Kolonije. Teta Anka, vrlo ozbiljna, uredna i staložena žena, u onom plavom radom mantilu, preko odmora između školskih satova, stajala bi na dnu hodnika i pazila na red i ponašanje nâs učenika kao kakva profesorica ili nastavnica, samo da nije bila u tom plavom radnom mantilu, a, bila je, tek spremačica i podvornica. Kasnije kada je otišla u mirovinu odselila je tamo negdje u Josipovac ili tako nešto blizu Osijeka. Davno je umrla, a mislim da je i Adam nedavno tamo umro jer su se on i Katica, u mirovini vratili iz Njemačke i tamo zajedno živjeli.
No, vratimo se mi lokomotivi i Vínki Čaldareviću i šećeranskoj željeznici. Mislim da je drugi strojovođa bio jedan čovjek sa Šećerane – Hodak, – tako nekako. Također ozbiljan i odgovoran kakvi svi strojovođe moraju po prirodi posla, zanimanja i svoje profesije biti. – Vínka je bio, kažem, skretničar, kočničar, pratitelj lokomotive i vagona po kolosjecima u tvornici. Za razliku od njega – Vínke – pravi skretničar i željezničar bio je i čika-Jolić iz Prvomajske ulice. Dalmoš. Drnišanin. E, a ta, šećeranska, lokomotiva, rekoh, nije bila crna i čađava kao one „JŽ“ nego uvijek uredna, namazana, podmazana kao da nije parnjača na ugljen, nego se svakodnevno prála u autopraonici(!?) zajedno s luksuznim turističkim autobusima. Ma, bila je kao ona u „Vlaku u snijegu“ moga omiljenog Mate Lovraka!
Inače u tvornici-šećerani bilo je više kolosjeka uz one velike betonske bazene u koje su vanjske velike (kao brodograđevne) dizalice onim velikim „zaimačama“ istovarivale šećernu repu. Na južnom izlazu iz tvornice bila je velika kapija koju bi otvarao stražar koji je boravio u maloj stražarnici. Pruga je dalje išla usporedo s vrtovima kuća u Kolodvorskoj do one lijepe građevine s mramornom obloženim stupovima pa je djelovala kao kakvo ministarstvo, a kasnije je postala sjedište punionice „Sinalco-Cole“, a još kasnije i „Ožujskog piva“. – Tu pored te ulazne, ulazno-izlazne kapije bio je jedan mali „komadić“ travnate ledine koji smo mi šećeranska djeca (manjeg uzrasta) zvali „livadica“ i na kojoj smo igrali nogomet. Smetala nam je jedino šljaka iz lokomotive koja se tu odlagala, a mi smo igrali bosih nogu pa nije bilo baš ugodno stati na komadić te šljake kojom su, inače, bili „izgrađeni“ redovi nogostupa i prolaza, „redova“ kako smo zvali kuće u jednom nîzu u Koloniji pa bi mi klinci za ljetnih vrućina onako bosi ili u japankama crvenkasto prašnjavih nogu dolazili kući.
(Malo sam pretjerao pa ćemo ovdje završiti.)
A, volio bih znati je li i Vínka Čaldarević doživio i postao dioničar dioničkog društva „Sladorana,“ – šećerane u pretvorbi i privatizaciji s povlaštenim dionicama, razmjerno dužini radnog staža i kilometrima prevezenim šećeranskom zelenom lokomotivom sa strojovođom Šimunovićem, naravno!
*Dragi i poštovani moji čitatelji ovaj znak * sam stavio da bih vas upozorio na ovo Vinko ili Vínka zbog toga što je kod ovoga drugoga, Vínke, dakle, na slovu „i“ kratkouzlazni naglasak kojega je znak jako sitan pa na slovu i nije točka nego zarez koji, taj naglasak označava, ali se u normalnom tekstu dovoljno, vidljivo ne razlikuju pa sam to slovo“i“ boldirao da se ipak malo primjeti. – Dakle nije „i“ nego „í“pa nije Vinko nego Vínka, naravno, Čaldarević.
Zdravi mi i veseli bili.