( bez naslova)
E ! – Evo, evo me ! – Dragi i poštovani moji čitatelji malo sam ljetos bio pretjerao u svojim umotvorinama te sam vam, moguće, bio i dosadio pa rekoh – malo da odmorim.
Čudan je to osjećaj zadovoljstva pisanja. Vjerujem da i među vama ima puno onih koji to, (pisanje), nisu probali pa im savjetujem neka se usude štogod od svojih razmišljanja „baciti na papir“ i možda, objaviti pa će barem netko od njih otkriti to zadovoljstvo, a to vaše razmišljanje i stav o nekome i nečemu, će se možda čak i nekome svidjeti. – Uostalom nekada davno još dok sam vam pisao „Pisma iz Splita“ malo opširnije sam to javno pisanje razložio upravo na primjeru Županje, jer, rekoh tada, u Županji živi desetak tisuća stanovnika, a, među kojima je na desetke ljudi čije su profesije i sposobnosti pisanja kompatibilne pa i poželjne s javnim iznošenjem stavova o svemu i svačemu što nas okružuje u našim životima i životu ljudske zajednice kojoj pripadamo. Na kraju krajeva postala je aktualna i zbiljska, floskula o cijelom Svijetu kao globalnom selu, pa se o svemu i svačemu i kod nas i u svijetu može imati svoj stav i taj stav napisati odnosno javno objaviti. Uostalom tako su i nastale puste „društvene mreže“ internetskih portala, Facebooka , Twitera i inih privatnih, a zapravo, de facto, javnih „tribina“ osobnih obraćanja „urbi et orbi“ vrlo kompleksnih sadržaja od komentiranja i „komentarisanja“ domaćih i bjelosvjetskih budalaština i čestitanja rođendana svojim „prijateljima“ i pratiteljima, susjedima i komšijama diljem Kugle zemaljske. – Utvaram si da sam bio u pravu pa danas imate i na Net.Županjcu već nâs nekoliko koji svako malo nešto pišemo i objavljujemo, kao, nažalost, i onih koji se skrivajući iza kojekakvih pseudonima, iz svoje busije i osobnog kukavičluka, pa nâs koji pišemo, nažalost i vrlo neprimjereno „ubadaju“ svojim kratkim i zbunjujućim komentarima. – No, dobro, – idemo mi dalje, županjski mudrijaši i mnogi sveznadari neka ronjaju sebi u bradu. – „Ćuke laju a kolona prolazi.“
„Gle´jte sa´ j´enu stvar“ – rekao bi stari pokojni pametni Joža Pankretić sa saborske govornice. – Cijelo ljeto, pa evo i ovih dana, na ovim splitskim, kaštelanskim i bližim prometnicama, obilaznicama i zaobilaznicama pa i lokalnim i županijskim cestama, često susrećem i viđam vrlo luksuzne osobne automobile UKRAJINSKIH (!) registracija. Za upravljačima su redovito mlade, naglašavam, ženske osobe, djevojke, koje – po nečemu sudim – nisu ovdje i sada u prolazu ili dužim putovanjima, nego su očito tu negdje u susjedstvu i idu na kupanje ili uobičajene svakodnevne vozačke ture kao i mi domaći ljudi. – Jest; da; to su djeca dobrostojećih Ukrajinaca koje su imućni roditelji „sklonili“ od rata i ratnoga jada vjerujući kako će ratna priča u Ukrajini barem relativno kratko trajati. (Ljudski je nadati se – mislim si nešto!)
A, – gledajte sada i ovo: nekidan u samoposlužnoj auto-praonici u susjednom „boksu“ ugledao sam vrlo, vrlo „nabrijani“ BMV, i to ne neku staru kantu od BMV-ea kakvim po gradu i okolici jurcaju lokalni mangupi i drogeraški dileri, – nego baš nov novcati model „nabrijane“ BMV jurilice s više konjskih snaga od ukupnih konjskih snaga i kilovata motorne pokretačke snage svih auta u podzemnoj garaži u centru Zagreba. – A, njegova BMV jurilica je – RUSKIH (!) registracijskih pločica !!! Iz auta izlazi i laća se pranja svoga ljubimca mlađahni dvadesestinešto godišnjak. Prekooka ga pogledavam i vidim da se on tu osjeća i ponaša kao kod svoje kuće pa zaključujem da je i on tu – u Split i Hrvatsku – „sklonjen“ od imućnih roditelja dok rat u Ukrajini ne završi i koji, rat, će – „barem relativno kratko trajati.“ – „(Ljudski je nadati se – mislim si nešto!“)
I, mislim si – opet – nešto, kako je (ne)normalno, ali i simbolički znakovito da jedne aute voze samo i isključivo djevojke, a druge opet muškarci mladićke životne dobi. – I, još si mislim, kako bi se – da je u kojem slučaju – u ovome „boksu“ za pranje toga trenutka, umjesto mene, nalazila koja mlada Ukrajinka – kako bi se, dakle, u tom i takvom slučaju osjećali i ponašali mlada Ukrajinka i mlađahni Rus!?
Evo dolazi zima, zima, godišnje doba zime, ruske, ukrajinske, bjeloruske, uzbečke, kazahstanske, moldavske … A, ovo „Zima dolazi,“ naslov je fantastične knjige Garija Kasparova koju ljetos pročitah po preporuci moga dragog i poštovanog prijatelja Mate Dretvića Filakovog, – sve radi boljeg razumijevanja prokletog rata u Ukrajini koji evo ulazi u fazu zimske nacionalne tragedije apokaliptičnih razmjera civilnog stanovništva ukrajinskih gradova razorenih raketama masovno ubijajućeg učinka, pretvarajući ljude u ljude-štakore koji će živote i ljudska življenja dvadestiprvoga stoljeća skončati u ruševinama svojih domova bez struje, vode, grijanja … A, koliko li će tisuća vršnjaka onoga mlađahnog Rusa iz autopraonice smrzavanjem životno skončati u poluiskopanim rovovima zaleđene ukrajinske ravnice, – sve zbog bolesnog uma jednog čovjeka!!!
Za ovaj puta, za povratak pisanju, iskreno i srdačno: zdravi i veseli bili.
