STYLING JAVNIH OSOBA
Možete li zamisliti koja žega vlada u Splitu krajem srpnja mjeseca!? – E, jedne davne godine – tamo negdje sedamdesetih – na Peristilu u Splitu po najvećoj sunčevoj žegi u okruženju stotina polugologuzih turista, i domaćih i stranih, slučajno sam se oko podneva zatekao na tom kultnom turističkom lokalitetu Splita. Ljeto, vrhunac turističke sezone! Gužva ljudskih tjelesa oskudno odjevenih primjereno sezoni. – S malo povišenog dijela Peristila, ispred kavane Luxor ugledao sam nevjerojatan prizor: usred te mase turista pojavila se skupina od desetak ozbiljnih, uglađenih nešto postarijih i ozbiljnh muškaraca u crnim odijelima, bijelim košuljama, kravatama i s vidljivim onim svečanim dugmetima na košuljama koje su virile ispod rukava sakoa ! Predvodio ih je drug Josip Vrhovec, tada ministar vanjskih poslova bivše SFRJ. Tako svečano odjeveni obilazili su Dioklecijanovu palaču, a u tim svečanim crnim odijelima začuđeno su promatrani od zatečenih turista kroz koje su prodefilirali bez turističkog vodiča. Izgledali su kao velika mrlja ispuštene nafte u čisto more pred, recimo, Biševom na Visu. – Očito bila je to neka visoka diplomatska delegacija u posjetu Jugoslaviji pod domaćinstvom ministarstva i ministra vanjskih poslova. – Moram reći da me to ni tada nije iznenadilo, jer ako hoćeš biti diplomat i/ili ministar bez obzira na bizarne okolnosti (ljetna vrućina), moraš biti primjereno odjeven. To je od vazda pravilo te službe te se podrazumijeva preuzimanjem obnašanja te javne funkcije. A tako je to od davnina – to je kanon diplomacije. – Slično je i s „istaknutim“ obnašateljima javnih (državnih) funkcija ili sličnih javno eksponiranih ustanova, kao što je – među ostalima – HRVATSKA RADIO-TELEVIZIJA. – Dakle javna, državna, društvena institucija prve vrste koja nas kao državu i društvo, pa znači i narod, naciju predstavlja inozemstvu, kao i nama, domaćem stanovništvu.
I sada mi recite jeste li ikada vidjeli voditelja Dnevnika javne televizije bez kravate, – Olivera Mlakara naprimjer, a Mladena Stubljara čak s leptir mašnom? Još: jeste li ikada vidjeli policajca u japankama umjesto u cipelama crne boje? Još: jeste li ikada vidjeli vozača „Poleta“ ili „Čazmatransa“ u kratkim hlačama? Ili: znate li da u Palaču pravde u Splitu ne možete ući u kratkim hlačama!? – I tako dalje, i tako dalje, – rekao bi moj susjed s četrnaestog kata, gospodin Joško Grgić.
„Metnimo tutekarce“- rekao bi Mačak (Lj. Samardžić) u „Hamletu iz Mrduše Donje“ ovo je bio samo uvod, a sada idemo „in media res“, rekli bi dobri oratori (govornici).
U svijetu su nas (smo se) već etablirali kao narod koji je „izmislio“ kravatu kao (ukrasni) odjevni predmet (uglavnom) muškaraca. – A gdje je danas kravata kod nas samih kao naroda? Imam osjećaj i primjetio sam da je sve više izbjegavamo tamo gdje ne treba, ali i tamo gdje treba, odnosno gdje bi bila obavezan dio muškarčeve garderobe, pogotovo kada se javno eksponira ili/na službenim, svečanim prigodama. Tako primjerice onaj naš Splićo, Branko Nađvinski kao suvoditelj centralnog TV Dnevnika, za onim ovalnim stolom razgovara s uglednim osobama, bez kravate razdrželjnim ovratnikom (hrvatski: kragnom, op.a.) pa gledamo njegovu vratnu tjelesinu; pa onaj veliki, već pred mirovinom Branimir Bilić u emisiji pred ponoć „Hrvatska za 5“, razdrljene košulje do stomaka, u raskopčanom sakou, sjedeći se valja po onoj studijskoj fotelji, naravno bez kravate, – a njegovi „Hrvati za 5“ gotovo svečano odjeveni „slikaju“ se na TV-u zbog uvažavanja gledatelja i zbog učtivog ponašanja svjesni da „nastupaju“ pred svekolikom javnošću prema kojoj se, dakle, i odijevanjem s poštovanjem predstavljaju, itd. itd., ima toga još na našoj javnoj TV. – Onaj Vlahov u informativnom programu četvrtog programa, doduše s kravatom, ali s onom majmunskom frizurom koju je imao onaj Futa iz crtanih romana u mojoj mladosti i djetinjstvu. Dalje: recimo dama, voditeljica, također u centralnom Dnevniku, ona Mirna Zidarić, u hlačama kave sam ja svojoj materi kupio kada je imala osamdeset godina.- Da se razumijemo: radi se o javnoj televiziji i to informativnom programu. (Dokumentarne emisije i reporterska javljanja su nešto sasvim drugo)
Ako baš hoćete gospodo bez kravata, ugledajte se na svjetskog gospodina koji je živio i radio i u Švicarskoj, i u Francuskoj, i u Iranu, i gdje sve ne, pa ćete vidjeti da tamo gdje bi se trebalo pojaviti s kravatom, a vi je ne nosite, košulja mora biti zakopčana do zadnjeg gumbića, botuna, dugmeta ispod brade. – Da. Da, radi se, gospodo, – o Miroslavu Ćiri Blaževiću, ma što mi/vi o njemu mislili !!!
Vlada i ministri: u forsiranju tih novih trendova u Stylingu – svi ministri osim premijera i ministra financija, koji su uredno ošišani, obrijani i imaju uredne frizure, i jedini su, dakle, bez brade! Gotovo svi (ima koja izmimka)) su bradonje jer je to valjda „in“. – Ima tu svih vrsta brada – znate onu: brada znanja, brada zvanja i brada sranja. – Odvajkada brada je ures muškarčeva izgleda pa dakle i toga vašega Srylinga, ali imati, nositi bradu ne znači biti bradonja, u stvari biti neobrijan da vam one dlačurine prodiru po vratu i sežu ispod ovratnika košulje. Na bradi se mora vidjeti da je „brijački“ uređena i sređena, podšišana ili podbrijana, – formirana da gospodin može reći kako nosi bradu.
I na kraju, kada smo kod košulja i kravata, – i predsjednik naše države vrlo često, gotovo svakodnevno se u javnosti pojavljuje s razdrljenom raskopčanom košuljom, bez kravate k`o Joka Vestić na skupštini NK Radničkog. – Predsjedniče, znate li da su općinski i seoski načelnici zbog Vas i Vašeg posjeta, dan prije, samo zbog Vašeg posjeta, kupili nova odijela, nove bijele košulje i nove kravate. Pa dajte uzmite to u obzir!!!
One Comment
RuzaDabicBucak
Poštovani Borislave, dobro rečeno.Nas je sve manje.Hvala