Ostao sam dužan pojasniti i podsjetiti čitatelje što znače te dvije riječi i ta dva pojma. Bez puno „znanstvenih“ potkrijepa, običnim rječnikom, to bi bilo ovako kako ćete u nastavku ovoga teksta čitati.
KOZERIJA? – Elektorinički i pisani enciklopedijski i rječnički izvori nadugo i naširoko to pojašnjavaju, ali u najkraćim crtama kazano, to su relativno kratki novinski tekstovi (člančići) o kakvom ne odveć važnom događaju, stvari ili osobi, koji na manje ili više duhovit (osebujan) način opisuju taj neki događaj ili osobu, ili oboje. – Pa evo jednog primjera u nastavku.
Tamo negdje 1974/5-te u već poodmakloj jeseni, ustvari zimi, „Lotosi“ su iz ne znam kojih razloga svake večeri u hotelu „Jelen“ imali „svirke“ na kojima radnim danima nije bilo puno publike. Desetak-dvadesetak gotovo stalnih gostiju sjedili bi i uz piće uživali u odličnoj svirci majstora Karla Oršolića, Stipe Abadžije, Mate bubnjara i basista Borilovića. Jedan od tih gostiju uz cjelovečernje jedno pivo uistinu sam uživao u njihovom muziciranju. A oni su svirali sav svoj repertoar i to skoro po željama nazočnih. – I, sjećam se, jedne večeri, oko jedanaest sati, pred ponoć, u hotel je ušao – e, sad me nemojte me držati za riječ – jedan Županjac za kojega se sjećam da je bio ono malo kao galamdžija, ali duhovitih monologa ili glasnog komentiranja svega i svačega. Mislim da se zvao Stanko. Jedan detalj je obilježavao njegov styling: svukuda i stalno je išao biciklom tako da je s onom štipalicom / kvačicom za rublje „suzio“ nogavicu desne noge i ne bi je skidao bez obzira vozi li ili ne vozi. Takav kakav jest već sa vrata hotela vrlo glasno je nešto govorio te je prišao Stipi Abadžiji i „naručio“ da mu odsviraju ni manje ni više nego „Lenjinov posmrtni marš“!!! – I sad, majstori kakvi su bili „Lotosi“, bez onih kratkih konzultacija između izvođenja dviju skladbi, nego kao iz „cuga“, Stipa je na solo gitari zasvirao, a ostali članovi sastava odmah su mu se pridružili, i „Lenjinov posmrtni marš“ je odzvanjao dvoranom i cijelim centrom Županje kao na sahrani i sprovodu sekretara Partije na groblju. – Mislio sam si kakvog li ambijenta: hladna, maglovita, „novembarska“ noć u centru našega grada!? Uz moje oduševljenje Stipine i Karline svirke i njihovih podsmjeha pri izvođenju tako „popularne“ skladbe. – Eto to bi bila jedna kozerija. Netko bolji na peru od mene vjerojatno bi vam prezentirao bolji primjer.
IVERJE? – Opći pojam „iverja“ označava one sitne, tanke ostatke drva koji ostanu pri cijepanju drva za ogrjev ili eventualno, također za kakav ostatak komadića drva prilikom obrade drva u neki uporabni predmet. „Skalje“, rekli bi u našem narodu. – Pa, zašto ga onda ja upotrebljavam, i što hoću reći kada svoje „člančiće“ pišem vama poštovani čitatelji pod nadnaslovom“Iverje?“ – Zato što riječ (termin) „Iverje“ ima itekakve veze s pisanjem na način da je jedan od najvećih, ali doista najvećih hrvatskih pisaca i intelektualaca, književni bard Antun Gustav Matoš svoju genijalnu zbirku novela nazvao „Iverje“ još davne 1899. godine. – Jest od mene pretenciozno nazvati svoje skromne pisane uratke istim imenom, ali – vjerujte mi na riječ – to radim da bih podsjetio i običnu raju koja nešto (moje člančiće naprimjer) čita, – koje bih, dakle, podsjetio na ovoga velikog hrvatskog pisca jer smo svakodnevno obasuti tekstovima i remek-djelima Baretića, Jergovića i Ante Tomića. – Pa evo jednog od mojih iverja koje je kao i pravi drveni iverak ostao nakon objavljivanja moga svojevremenoga „Pisma“ kojim javno pozivam da se akademik Krešimir Nemec proglasi počasnim građaninom Županje.- Jest, taj čovjek je „samo“ rođen u Županji i vrlo rano kao dijete otišao u Zagreb te postao gorostasni intelektualac, akademik, profesor doktor znanosti itd. itd. Nakon genijalnih – između ostalog – knjiga o Andriću i Krleži, nedavno je objavio i knjigu „Leksikon likova iz hrvatske književnosti“ kakvu (knjigu) imaju tek rijetke europske zemlje. Nekidan je u Vinkovcima primio godišnju nagradu braće Kozarac. – Pa, i Tesla je „samo“ rođen u Smiljanu; i Srećko Albini je „samo“ rođen u Županji, pa ako ih svojatamo Županjcima … – Dajte ljudi trgnite se, pozovite toga čovjeka; „počastite“ ga barem pozivom da jednom (prvi puta) bude i na bilo kojoj manifestaciji ili što čemu primjerenom takvom jednom autoritetu rođenom u Županji. – Eto, to je moj iverak za početak pisanja pod nadnaslovom KOZERIJE & IVERJE.
Zdravi i veseli bili.
