Poznajete li Anu Grdović? Ne?! Pa vrijeme je da je upoznate!
Ana Grdović, djevojačko Panjičanin, rođena je 1979. u Brčkom u BiH. Odrasla je i živi u Račinovcima.
Majka je troje odrasle djece i njeguje ljubav prema folkloru, tradicijskoj pjesmi i pisanoj riječi.
Pored svih svojih obaveza pronalazi i vremena za pisanje poezije. U međuvremenu napisala je toliko toga da je na nagovor prijatelja i obitelji odlučila objaviti i svoju prvu zbirku ljubavnih pjesama pod nazivom “Transfuzija ljubavi”.
Zamolili smo Anu da nam nešto kaže o toj svojoj zbirci:
Zbirka je u pripremi a sastoji se od 4 cjeline :
- Transfuzija ljubavi – ljubavna tematika u kojoj izmaštano pretačem u pjesme.
Po mnogima moje pjesme su tužne, no, pjesme koje su u zbirci izrazito su pune čežnje, požude i strasti. - Promišljanje duše – gdje iznosim neka svoja promišljanja također u uskoj vezi s ljubavlju.
- Ljubav u modrom – pjesme o ljubavi prema moru; ujedinjene s morem ili dubinu osjećaja uspoređujem sa svim što snaga i nepredvidivost mora predstavlja.
- Pjesme s posvetom – tu se nalaze dvije pjesme posvećene mojim roditeljima.
Dvoje divnih ljudi koji su mi bezuvjetno pružili ljubav, topao dom i dali mi temelj za prave vrijednosti.
Prof. Dubravka Bilić urednica je mog prvijenca.
Prof. Bilić je, usuđujem se reći jedina prepoznala srž mojih pjesama: “…Ipak, kao dugogodišnja profesorica književnosti, ne bih se uputila u tu avanturu kad ne bih vjerovala svakoj napisanoj riječi, impliciranoj emociji ili izravno predočenim kolebanjima… Svaka prolivena suza, osjećaj ozarenosti i suživljavanja, znak su da me je Ana bogato počastila svojim poetskim svijetom, da ga osjećam, poznajem i razumijem.”
Kako još nije objedinila u jednu cjelinu pjesme u kojim piše o svojoj domovini, Ana se prijavila, po drugi puta, na natječaj “Da se ne zaboravi” pod pokroviteljstvom “Udruga veteranke”, Vukovarsko -srijemske Županije, jer smatra da je njenim pjesmama, takve tematike, mjesto upravo tamo.
Prošle godine osvojila je 2. mjesto za domoljubnu pjesmu, koja će ove godine izaći u pjesmarici pod istim nazivom “Da se ne zaboravi”.
Na žalost, silom prilika, kao i mnogi drugi sa ovog našeg županjskog područja, Ana je egzistenciju morala potražiti van granica Hrvatske, zato o tome često piše, ali kako ona sama kaže, odsustvo ne umanjuje njenu povezanost sa rodnom grudom.
I pored svih nedaća, zapaženo je njeno prisustvo i u društvenim aktivnostima, pa je tako sudjelovala u par zajedničkih zbornika kao npr. međunarodna zbirka poezije “Lice pjesnika” / Diligo liber, “Miris zime” / Diligo liber i na 3. Međunarodnom pjesničkom festivalu “Split na dlanu” / Kultura snova.
U nastavku par pjesama:
1.
“DOĐI, NAUŽIVAJ SE RAVNICE”
Kad u vlastitom pogledu,
i pogledu svoje djece
i svih onih od kojih postasmo
i zovemo se njihovim potomcima,
kroz mene prođu sve utrobe majki,
sva znojna čela, žuljevite ruke
i prkosna njedra
ukrašena zlatnim pleterom
i trobojnicom
rađeni ispucanim rukama
baka naših.
Kad mi se oči zasjaje
k’o jezera duboka dva
i zaplačem od ponosa
kad čujem topot konja
što kidaju tlo potkovama
i ostavljaju putokaz
za pokoljenja neka nova.
Tako mi ove duše
k’o od lake svile rađen opreg,
i svih šlingeraja što uštirkani
sa ponosom nose
svi oni kojima u srcu
kolo igra,
čuvat ću od zaborava.
Od trenutka kada smo došli
i postali,
kada smo tjerani,
a ostali.
U inat onaj najinatljiviji,
iz sveg glasa viknem da ju volim!
I gdje god da odem u meni živi
svaka brazda,
svaki klas žita
i zlatna zora što srce umiva.
I mili zvuci moje tamburice.
Ma dođi, prkosno ti kažem!
Dođi, nauživaj se ravnice!”
- Promišljanje duše
“JESEN”
S jeseni ,
kada s oblacima odjenem
kišni mantil
i kada s listovima zadrhtim
čekajući počinak;
noć se prikrade
kao smiraj
i napoji moje riječi.
Jer, sve do sada ispisano
teklo je nizom razbacanih stihova,
slijevajući se u jedan potok.
I tako vješto, nevješto
ispisano,
na izvoru je mojih strepnji.
Jesen je.
Valja mi opalo lišće
hrpiti ulicama
i onako nostalgično
ljetu mahnuti
s prozora vlastitih čekanja.
Kiša će jednom utihnuti
i donijeti Tišinu
iz koje će se razviti prasak,
noseći riječima
Istinu vlastite spoznaje.
3.
“TAMO GDJE SE DUŠE DODIRUJU”
Kosa mi je bila puna daljina i vjetra
što su se prepletali bojama rane jeseni,
pejzaža tek u nastajanju.
U očima uljuljane rijeke svih gradova
u kojima nismo bili.
Čuvali smo ih za mostove koji će nositi
zaborav svih prijašnjih tugovanja,
kao vrijeme koje ide unazad i vraća boje ljeta.
Ostavljali smo jedno drugome poruke
na zamagljenim prozorima vagona
dok su tračnice bivale samo vrijeme
koje je poštivalo razmak između naših mimoilaženja.
Umatao me svojom maštom
po mekoj svili nježnih dodira,
kada bi pobjegli vremenu
i crtali vlastite perone naših susreta.
Imao je tu moć da mi ubrza puls.
Moje umorno plućno krilo
ispunjavao je čistim zrakom sigurnosti.
Palio je zavodljivo vatru tjelesnosti
i na kožu mi stavljao pečat nezaborava,
gdje zauvijek postasmo cjeloviti i potpuni.
Živjeli smo tamo gdje su se naše duše dodirivale, jer ne prepoznavah više sebe dok sam bila samo ja.
4.
“GLEDANJE”
Gledali smo se šutke,
ne zbog radoznalosti,
htjeli smo gledati
lice potajice.
(…)
Mekim jagodicama
pokušavao si skinuti
rumenilo s mojih obraza,
makovim peludom obojanim.
(…)
Na tvome licu isčitavala sam
lagani strah
koji se pretakao u oči
pa si me poput srne plahe
u jutarnjoj rosi čuvao.
(…)
Pokušavao si ukrotiti
moju kosu razbarušenu,
mirisnu poput zemljine kore
po kojoj se jutrom leptiri igraju.
(…)
Znao si da sve to slutim,
ali ćutim misao o tome,
jer najljepši je trenutak gledanja
bez primisli zavođenja.
(…)
Ostasmo još malo tajnoviti
i skrivasmo poglede
ispod trepavica,
a osmjehe smjestismo
u kutove usana.
(…)
Jednom,
ako nam snovi ne okasne,
skrit ćemo ih među meke izjutrice
u kojima ćemo se prisjećati
onog prvog trenutka – gledanja.
5.
“DOZRIJEVANJE”
Ne spavaj više
u magličastoj zori
što te ljulja u jesenska jutra.
Nosim ti miris
procvanih mandarina
da ti probudi oči pospane.
I okus dozreloga grožđa
pred berbu što slad
po tlu kapa.
Sakupljam ga u čašu
na vrh usana
da ti kapnem vina finoga.
Pticama kad jugu krenu
poslat ću miris
dunja žutih
što starom sobom se širi,
a mi ćemo ih,
kad dozriju
nestrpljivim uzdahom kušati.
Poželimo Ani puno uspjeha u njenom daljnjem književnom stvaralaštvu i da njena zbirka što prije ugleda svjetlost dana.
Zoran Lucić
