Kako je urušavanje savske obale kod Županje i Štitara uzimalo sve više maha zapovjedništvo 7.Brodske graničarske pukovnije tražilo je načina kako bi zaustavilo proces erozije. Sava se opasno približila Štitaru i Županji. Na nekoliko mjesta morao se izmicati obrambeni nasip jer je savska obala došla tik ispod njega i prijetilo je urušavanje. Na nekim mjestima u razdoblju od 30 godina Sava je odnijela od 30 do čak 60 metara obale. Tome se moralo stati na kraj. O pogibeljnoj situaciji poslan je izvještaj središnjoj vojnoj kancelariji u Beču.
Dopisom od 1. siječnja 1856. godine središnja vojna kancelarija predlaže zapovjedništvu 7. regimente nekoliko rješenja za nastali problem. Naložili su ispitivanje mogućnosti prokopa između velikih savskih meandara i „izravnavanje“ toka Savi čime bi se eliminirao uspor i poboljšao protok visokih poplavnih voda Save a otklonila bi se i opasnost erozije obale kod Županje i Štitara. Plan je rađen u dvije varijante; bez zadiranjem u turski teritorij i sa zadiranja u turski teritorij koji je podrazumijevao kompenzaciju zemljišta. Za prvu varijantu iskopa u izvoru je priložen kartografski prikaz koji je djelomično i realiziran prilikom izgradnje nasipa kod Štitar. I danas se vidi. Za drugi plan prokopa koji je bio daleko opsežniji nisam našao kartografski prikaz, možemo samo pretpostavit moguću trasu.
Drugi se planirani zahvat nije mogao izvesti bez suglasnosti i suradnje turske vlade. Već 13. travnja 1856. sastalo se međudržavno povjerenstvo koje je usuglasilo okvirni sporazum o iskopu.
U tom smislu okvirni sporazum bio je predmetom rasprave drugoga međudržavnog sastanka od 17. lipnja 1858. Povjerenstva u kom je tursku državu zastupao generalmajor Abdi-Rušdi-paša načelno je pristalo na promemoriju u kojoj su austrijski zastupnici obrazložili prijeku potrebi regulacije savskog toka na potezu između Štitara i Županje.
Usprkos koristi koju bi od prokopa imala i turska strana početak radova je odgađan zbog nemara turske vlast koja, ruku na srce, zasigurno nije imala osigurane izvore financiranja prokopa.
Međudržavno povjerenstvo zadnji puta je vijećalo od 7. do 13. svibnja g. 1860., četiri turska
dostojanstvenika zastupala su svoju vladu te izrijekom prepoznaše vrijednost prokop i obećaše da će taj posao kod svoje vlade zagovarati. Ali sve je ostalo na tome.
Mato Dominković, siječanj 2020.
Izvor:
Regulacija Save, izsušba i natapanje Posavја u Hrvatskoj i Slavoniji uz osobiti obzir na hrvatsko – slavonsku krajinu, Zagreb 1876.