Doživjeli smo i tu godišnjicu. Kao što za svaku generaciju znamo, ostaje neponovljiva. Od 46 maturanata, živo nas je još 37, za pohvalu je također, da su žive i 2 profesorice.
Pripreme za ovaj susret su protekle daleko ležernije, nego li pripreme za maturalnu zabavu, a osobito matralne izpite. Ne ćemo nikoga ponaosob analizirati, ali temeljne crte osobnosti svakog od nas su ostale prepoznatljive.
Tijekom ugodnog druženja u „Ribljem restoranu“ veselu atmosferu je izvrstno animirao Braco Anđić, inače naš školski kolega iz osnovne škole. Pitate li nekoga iz ove generacije kako se proveo, odgovor će biti lijepo, uz možda neki dodatak, koji pripada uz crtu osobnosti. Prisjećanja na te dane škole i naše mladosti, malo su pomućena županjskom sadašnjošću. Naime, samo tu večer 30. kolovoza, nije bilo vidljivih nedostataka Županje. Naše zjenice su sve oko sebe gledale u razdoblju od 1968. – 1972. Ta 1968. je bila, ne samo godina našeg upisa u gimnaziju Vladimir Nazor, nego i godina prvog Šokačkog sijela.
Možete li si prizvati u sjećanje, pitajte svakako starije, kakva je bila Županja? To bijaše veoma perspektivan gradić s nekoliko pogona i nekoliko tvornica. Dakle, u tom periodu smo vidjeli pravac u kojem se kreće naša Županja. Ulaz u Županju sa sjevera je bila „bijela cesta“ – makadam, od Gradišta i Štitara, koja je od trafo stanice u centar bila popločana granitnim kockama. Kocke su bile u centru lijevo i desno, na istok do Zlatodola, a na zapad do zapadne međe župnog ureda. Sve ostale ceste su nasute tucanikom ili su bile blatne. U te 4 godine popravljana je oborinska odvodnja. Prije početka nastave smo kao proizvodni rad mi svi učenici uređivali kanale. Naučili smo što je ašov, kramp, budak, pijuk, kolica s drvenim sandukom i koješta drugo uz nadzor radnika tadašnjeg Radnika.
Bilo je žuljeva, ali i puno veselja.
Ulazak u gimnaziju je svima promijenio život. Novi učitelji – profesori su nam bili nepoznanice, koje smo tek trebali odkriti. U školu se dolazilo pješke, biciklom, autobusom ili vlakom. Tek rijetki, bez mogućnosti dnevnog prijevoza su tražili podstanarske sobice. Kako je ovo škola koja je već imala neku tradiciju, dobivali smo od starijih učenika informacije o pojedinim profesorima. Naravno, tek osobnim opažanjem smo dolazili do pravih spoznaja o ljudima kojima smo svakodnevno bili okruženi, samo nikada do tada u odnosima koji su nastali polazkom u školu.
Upravo ta divota življenja u maloj sredini, odgoja roditelja i ranijih pedagoga je bilo presudno za zdravi odnos, pun poštovanja prema starijima. Sve to zvuči sjetno i upozoravajuće, jer, mada se negdje u pozadini, kroz industrijalizaciju i napredak, valjala, u naše vrijeme nastajuća dehumanizacija ljudi nije bila vidljiva.
Danas, naprotiv, smo svjedoci i žrtve dehumanizacije u zamahu. Sve se odvija pod egidom boljitka za čovjeka, dok je pozadina gotovo u cijelosti uperena protiv čovjeka i svih njegovih sloboda. Na djelu je, do sada najopakiji viđeni orvelovski princip, što manje je više, što više je manje, robstvo znači sloboda, poslušnost je slobodni odabir.
Nu, vratimo se proslavi. Mada nismo hokejaši, nemamo štapove, ples je gotovo u podpunosti izostao, ali je zato Braco imao vrlo dobru podporu u pjesmi. Zatim smo se rasuli i međusobno razgovarali. Svatko ponaosob je posvetio malo vremena svakome. Teme razgovora su bile osim propitivanja o zdravlju, obitelji, uglavnom o školskim danima. I, to je bilo najbolje. Ako sam i zaboravio poneku glupost, tu su bili ostali koji su mogli sve pojasniti do detalja.
U razgovor se pomalo uplela politika, što i nije nešto loše, kada nema nepomirljivih stajališta, ali ta tema nikada nije prolazila gladko.
Ne znam kako, ali znam da sam ja spomenuo, da je za Ivan-dan – „Dan grada“ neku nagradu, spomenicu, plaketu, što li dobio Rade Pavlović, višegodišnji direktor Šećerane i Kombinata. Prema kojem ključu – pitao sam sebe i sugovornike? Što je učinio za Županju? Možda je nestašica osoba koja bi takvo priznanje (koje se dodjeljuje svake godine)? Tada sam bio pritisnut pitanjem „a zašto ne“? A zašto da je bilo moje protupitanje. Tada sam kandidirao Josu „Krokodila“ za iduću godinu. Pa, Županja ima svojih 7 lafova, a nagrada-priznanje se može dodjeljivati i zaslužnim pokojnicima.
Da ne dođe do trzavica, prekinuo sam razpravu i povukao se. Za sada očekujem jedino komentar Borislava Maričića. On bi mogao imati neko objašnjenje, a ja ću nastaviti kopanje po djelima spomenutog laureata.
Zlatko Janković
