Jel’ to bio san ili java?
1976. godine bio sam u Gunji za sv. Jakova, 25. srpnja, na kirbaju kod Stipe Abadžije — odnosno kod Krešimira Stipe Bogutovca. Njegovi su po selu poznati kao Abadžije. Između ostalih gostiju, bilo nas je troje–četvero sa županjske strane. Sjećam se kirbajskog ručka: krenuli smo sa supom, a Stipin otac Male uzeo je kontru i u ganku nam lagano pjevušio jednu rusku romansu:
U proljetno jutro prođoh selom davno,
u bašti je njenoj mirisao cvijet.
Ja ostavih majku, dom i selo ravno
i burom ponijet, odoh u svijet…
Mislim si: Šta je ovo? U jednom selu, jedan seljak pa romansa!
Navečer smo išli na ples, a poslije i noćili kod Stipe. Ujutro, poslije kirbaja, eto ti čika Pere Nikolića — violinista — na rakiju. I onda ga Stipa testira. Kucne u čašu: “Koji je ton?” Pero kaže: “Cis.” Provjerimo na tamburi — jest, cis! Stipa gurne vrat kontre ispod stola i udari akord. “Ge pet plus”, kaže Pero. Znao je — nije pogađao. Imao je apsolutni sluh!
Onda me Stipa odvede do susjeda Mije Bogutovca, basprimaša. Većina bećarac pjeva s početnim tonom e; neki krenu s ge, neki potegnu i sa a. Mija je išao još ton gore i krenuo s ha tonom — skoro pa visoki ce!
Mija je umro par godina poslije. Teško da je imao pedeset.
Na sprovodu su mu njegovi Šokci, uključujući i Stipu, svirali. Kaže mi Stipa poslije: “Znaš šta smo mu svirali na grobu? Kad ne bude mene više — jednu mađarsku romansu.”
Nevjerojatne su to priče. Jel’ to bio san ili java?
Iz ovoga mojeg sjećanja vidi se gdje je i kako je Stipa muzički stasao: u kući u kojoj ima oca svirača s istančanim osjećajem za lijepo i za prave tamburaške pjesme, i u selu punom darovitih tamburaša, Šokaca i Roma koji njeguju tamburašku tradiciju. Stipa se uvijek ponosio Gunjom, isticao Gunju, a svome ocu — “rataru i sanjaru” — posvetio je i pjesmu:
S tamburom noću, kroz brazde danju,
pjesme i tuge čudnovat spoj.
Nikad ko drugi, bio je svoj,
bio je svoj, stari moj…
Stipu sam prvi put vidio 1971. u Štitaru, gdje je svirao plesnjak s grupom Lotosi. Tu smo se upoznali preko Stanislava Oršolića, mojega učitelja glazbe, koji je tada još uvijek svirao s Lotosima. Mnogi izvođači na bini osjećaju nelagodu, ne znaju kuda bi sa sobom, kuda bi gledali. Stipa nije imao tih problema. Njega na sceni nisi mogao ne zamijetiti. Tamo se osjećao slobodno, kao riba u vodi. Pokretima i pogledom odavao je čovjeka iz kojeg izvire glazba i kojemu se na sceni može vjerovati.
I narednih godina viđao sam ga s Lotosima. Svirali su nam i maturalnu zabavu. Na mikrofonskom stalku visio je tada i basprim, pa kad je došao red na tu vrstu glazbe, Stipa je briljirao. Bio je majstor postepenog dizanja atmosfere. Znao je vezati pjesmu na pjesmu, tako da raspoloženje na kraju kulminira.
Upisao je ekonomiju u Osijeku i kao apsolvent 1976. došao u Zagreb zbog cure, kasnije i supruge. Našli smo se u KUD-u “Šokadija” Zagreb i tu sam prvi put svirao s njim. Svirali smo zajedno šokačku zabavu u Pivovari, pa jedne svatove, a dolazio je i k meni u studentski dom — sviruckali smo. Puno sam tada naučio od njega, naročito harmonije pjesama, dionice basa i kontre: Nema ljepše djevojke, Temerav, Ej salaši… Sve što je znao, bio je voljan pokazati i prenijeti drugome. Rođenje njegova sina Hrvoja proslavili smo s Ciganima u Kamenoj čardi kraj Toplane.
Poslije diplome zaposlio se u Kutini, gdje je s obitelji živio par godina. Svirao je i tamo. Grupa se zvala “Domino”. Pričao mi je da je za grupu imao i audiciju. Jedna od pjesama na kojoj su ga testirali bila je Gdje si dušo, gdje si rano, harmonijski dosta složena. Po njegovu povratku u Županju opet se češće viđamo. U Štitaru smo svirali kao Zlatni dukati. Sviralo se dobro, pravo tamburaški, i Stipu je to privlačilo. Kasnije, 1986., i sam je postao član Zlatnih dukata.
1987. s Dukatima snima album Nek zvone tambure.
1988. ipak odlučuje izaći iz Dukata i vraća se u banku. U pitanju je bio stan koji bi vjerojatno izgubio da se nije vratio na posao nakon godine neplaćenog dopusta.
1990. g. počinje njegovo skladateljsko djelovanje. Opus mu je velik, a u sljedećem ću dijelu teksta pobrojati njegove meni najdraže pjesme.
Najprije surađuje s TS Kontra. Snimaju album na kojem su četiri njegove autorske pjesme. Tri pjesme tamburaši sviraju i danas: Oko crno, milovanje moje, Oko Studve i bistre Bosuta te Mama me je pitala. Obećavajući autorski početak!
Početkom devedesetih svira s Romancom iz Gunje i s njima snima. Iz toga vremena je i pjesma Kad tambure zašute, koja ostaje za sva vremena. Tada radi i tri prekrasne pjesme za dvije dive tamburaške glazbe: za Veru Svobodu Sakrit’ će nas noć, a za Martu Nikolin Divanili dugo nismo već i Tebi sam dala sve.
Slijedi suradnja s TS Patria: Eno šorom idu svatovi, Još da mi je kabanica, Kirbaj u Parizu.
Za skladatelja Željka Barbu piše dva prekrasna teksta: Nemoj noći brzo proći i Slavonijo jedna jedina.
Za TS Slavonske lole piše više pjesama; izdvojio bih: Di su dado kola stara i Di se skrila Slavonija.
Za Berde bend: Dugo nije behar miriso.
Za Idilu: Bude nas tambure.
Za Miju Jagrića: Ajd idemo, zlato moje.
Za Bosutske bećare: Sve mi fali osim tuge i Dadino špencle.
Za NHT: Ti samo ti, Marija i Sve ću prodat sutra.
Uz to što je bio skladatelj i tekstopisac, Stipa je bio i odličan aranžer. Svaku pjesmu znao je odjenuti u pravo ruho; orkestrirati pjesmu, dodati joj dobar foršpil — ništa lakše za njega.
2007. na tekst svoga sina Hrvoja komponira pjesmu svog života: U san mi dođu tambure — pjesmu koja je pokorila cijelu Hrvatsku i bez koje ne može proći nijedna tamburaška svirka. Stih “meni više nikada” nosi u sebi crtu slutnje i tragike.
Nakon višegodišnje borbe sa zloćudnom bolešću, Stipa je umro 2015., u 62. godini života.
Često si predbacujem da je šteta što nisam više vremena proveo s njim: da se nismo više družili, svirali, išli na kave, više raspravljali o glazbi. Sada mi ostaju samo uspomene i sjećanja.
Ima jedan njegov stih za kraj:
“Ostao je zelen ružmarin
i pjesme pune sjećanja.
Srce željno ljubavi
i dvije–tri kapi kajanja.”
Šima Dominković
